Tweet
Boki, svaka čast na trudu. 
Poslužiti će mi ovi podaci lijepo napisani na jednom mjestu.
1. Bi li ga se više cijenilo da nije bio broj jedan skoro pa 300 tjedana?
2. Od te četvorice jedan je dobio, maltene razbio Nadala (Gonzalez), drugi je osvajač dva GS naslova (Safin), treći je Philipoussis, tadašnji favorit protiv nestabilnog Federera i četvrti Soderling je na tom RG-u 2009. dobio također Nadala.
3. Opet, zar je trebao dopustiti da h2h bude recimo 14:8 da ti slamovi preko Roddicka dobiju na većem značaju?
4. Validan argument.
5. Tako je.
6. Šestorica imaju GS titule kad su ionako većinu GS-ova osvojili Fed ili Nadal.
7. Rafa je lani imao jedan takav ako se ne varam, pitam se koliko ih je Sampras imao, hoću reći - nije to ništa toliko čudno, 3/16 i nije tako neobična statistika.
Slažem se!
Miljenik teniske sreće mada ne volim tako teniski razmišljati.
Murray je recimo igrao protiv Federera dva puta a protiv Đokovića, tj. Đokovića 2.0 jednom. Tough luck.
Rekao sam da je u tom prvom Rogerovom finalu Australac bio favorit ali ipak je velika sreća igrati protiv Philipoussisa a ne nekoga drugog u prvom finalu. Kasnije je bilo lako, lav je pušten iz kaveza.
Dakle, suglasan sam s tobom oko uvjetno rečeno - sreće, ali sam ovo gore po brojevima napisao čisto da na neki način kažem kako to ipak nije bila dječja igra, trebalo je osvojiti sve to, konstantu zadržati osam godina, dobiti protivnike koji su izbacivali njegove takmace a nerijetko, vrlo često i najveće rivale dobiti u samom finalu. Trebalo je izdržati maraton protiv Roddicka, dobiti važne mečeve protiv Novaka, potegnuti forehand protiv Haasa, vratiti se od zaostatka 1:2 u setovima protiv Del Potra, itd., itd.
Jednaki bi se argumenti o sreći i za Rafu mogli reći.
Vrhunac igre doživljen za vrijeme usporovanja podloga i za vrijeme napretka teniskih reketa, apsolutno ali apsolutno nepostojanje clay konkurencije (Federer je univerzalan igrač ali nije zemljaš). Konkurencija 2010. godine? Kilavi Murray, opasno načeti Federer koji se muči protiv Falle i Đoković koji ne može izdržati dva seta (kulminacija apsurda--> problem s lećama). Protivnici u završnicama slamova - Youzhny, Berdych, Melzer, Soderling koji ipak nije ekstra klasa i zdravi Rafa će ga lako riješiti. Najveći protivnik na clay mastersima? Verdasco.
Ti svi argumenti mogu nešto vrijediti u forumskim raspravama koje se baziraju na onoj "čiji je tata jači" ali kad se sjetim Rafina forehanda protiv Soda, demoliranja Murraya u polufinalu Wimbledona jasno je da je to sve nebitno, jasno je da je to bio najbolji igrač 2010. godine i da zasluženo ima tri slama. Zato je i nebitan Clement u nekom Fedovom slamu iz sredine nultih kad je jasno da bi onakav majstor sve to ionako osvojio.
Stoga, opet tvrdim da ne volim o sreći kao bitnom faktoru. O sreći možemo kad govorimo o one slam wonderima, o sreći možemo kad govorimo o Johanssonu, ovo su Nadal i Federer, dvojica bogova i tu je sva priča oko Clementa ili Youzhnoga, oko vakuum generacije (koja to ionako nije bila ) ili usporavanja podloga - nebitna.
Poslužiti će mi ovi podaci lijepo napisani na jednom mjestu.
Originally posted by BOKI1969
View Post
2. Od te četvorice jedan je dobio, maltene razbio Nadala (Gonzalez), drugi je osvajač dva GS naslova (Safin), treći je Philipoussis, tadašnji favorit protiv nestabilnog Federera i četvrti Soderling je na tom RG-u 2009. dobio također Nadala.
3. Opet, zar je trebao dopustiti da h2h bude recimo 14:8 da ti slamovi preko Roddicka dobiju na većem značaju?
4. Validan argument.
5. Tako je.
6. Šestorica imaju GS titule kad su ionako većinu GS-ova osvojili Fed ili Nadal.
7. Rafa je lani imao jedan takav ako se ne varam, pitam se koliko ih je Sampras imao, hoću reći - nije to ništa toliko čudno, 3/16 i nije tako neobična statistika.
Mislim da je ovo sasvim dovoljno da se kaze da je Federer bio svakako teniski miljenik srece na GS I sa kakvom je konkurencijom igrao ,zasta on naravno nije krivac jednostavno se poklopilo vreme koje mu je islo na ruku ali se isto teko mora reci da je sve GS titule osvojio zasluzeno ,nadigrao svoje protivnike I niko nemoze staviti primedbu na nijednu GS titulu a o lepoti teniske igre I da ne govorim.
Miljenik teniske sreće mada ne volim tako teniski razmišljati.
Murray je recimo igrao protiv Federera dva puta a protiv Đokovića, tj. Đokovića 2.0 jednom. Tough luck.
Rekao sam da je u tom prvom Rogerovom finalu Australac bio favorit ali ipak je velika sreća igrati protiv Philipoussisa a ne nekoga drugog u prvom finalu. Kasnije je bilo lako, lav je pušten iz kaveza.
Dakle, suglasan sam s tobom oko uvjetno rečeno - sreće, ali sam ovo gore po brojevima napisao čisto da na neki način kažem kako to ipak nije bila dječja igra, trebalo je osvojiti sve to, konstantu zadržati osam godina, dobiti protivnike koji su izbacivali njegove takmace a nerijetko, vrlo često i najveće rivale dobiti u samom finalu. Trebalo je izdržati maraton protiv Roddicka, dobiti važne mečeve protiv Novaka, potegnuti forehand protiv Haasa, vratiti se od zaostatka 1:2 u setovima protiv Del Potra, itd., itd.
Jednaki bi se argumenti o sreći i za Rafu mogli reći.
Vrhunac igre doživljen za vrijeme usporovanja podloga i za vrijeme napretka teniskih reketa, apsolutno ali apsolutno nepostojanje clay konkurencije (Federer je univerzalan igrač ali nije zemljaš). Konkurencija 2010. godine? Kilavi Murray, opasno načeti Federer koji se muči protiv Falle i Đoković koji ne može izdržati dva seta (kulminacija apsurda--> problem s lećama). Protivnici u završnicama slamova - Youzhny, Berdych, Melzer, Soderling koji ipak nije ekstra klasa i zdravi Rafa će ga lako riješiti. Najveći protivnik na clay mastersima? Verdasco.
Ti svi argumenti mogu nešto vrijediti u forumskim raspravama koje se baziraju na onoj "čiji je tata jači" ali kad se sjetim Rafina forehanda protiv Soda, demoliranja Murraya u polufinalu Wimbledona jasno je da je to sve nebitno, jasno je da je to bio najbolji igrač 2010. godine i da zasluženo ima tri slama. Zato je i nebitan Clement u nekom Fedovom slamu iz sredine nultih kad je jasno da bi onakav majstor sve to ionako osvojio.
Stoga, opet tvrdim da ne volim o sreći kao bitnom faktoru. O sreći možemo kad govorimo o one slam wonderima, o sreći možemo kad govorimo o Johanssonu, ovo su Nadal i Federer, dvojica bogova i tu je sva priča oko Clementa ili Youzhnoga, oko vakuum generacije (koja to ionako nije bila
) ili usporavanja podloga - nebitna.
Comment