Tweet
Da se i ja ukljucim.Ovaj tekst sam postavio u drugoj temi(preuzet sa drugog foruma), ali ovde vise ljudi dolaze i bilo bi korisno procitati.
Ma koliko god Serija A bila manje kvalitetnija, meni ce da bude vise privlacna isto kao i Nemacka ponajvise zbog njihovih vlasnika klubova koji nisu iz inostranstva.Kada sam pocinjao da gledam pre deset godina PL nikad ne bih rekao da ce Liverpul i Arsenal da zamene plasticni klubovi Siti i Celzi i ovaj prvi pomenuti dvojac su izbacili iz prvog plana i ono sto najvise boli je da uzimaju njihove najbolje igrace.Ubija draz za gledanjem PL.Na Celzi sam se navikao, ali pojavom Sitija sve je krenulo nagore.
Sto se tice ostalog sta ja mislim, pise u tekstu.
Spoiler
Je li njemački model budućnost nogometa?
Ako je ikada jedna europska nacija mogla pružiti pravi model učinkovitosti, to je onda Njemačka. Čini se sve više kako je takav slučaj i u nogometu - Bundesliga je danas najgledanija liga na svijetu, a Njemci toliko stvari čine na pravi način da se postavlja pitanje postoji li u nogometu savršen plan koji treba slijediti ili je već prekasno.
Nećemo otkriti toplu vodu ako kažemo da je nogomet danas prije svega veliki biznis. Samo u sezoni 2009./2010. engleske Premier lige prema podacima Deloittea prihodi su bili preko 2,5 milijarde eura. To je astronomska cifra, veća nego u slučaju bilo koje druge lige na svijetu. Međutim, tu postoji i jedan veliki problem. Dok prihodi nastavljaju rasti linearno iz godine u godinu, rashodi na plaće igrača rastu puno većom brzinom. Jednostavna ekonomija reći će kako to nije održiv plan za budućnost. Dodamo li tome da su približno tri četvrtine svih prihoda u Premier ligi rezultat prodaje televizijskih prava, zvono za alarm počinje se oglašavati. Jednostavno rečeno, Premier liga se previše oslanja na medijske kuće poput Sky Sporta i njihovi eventualni problemi više bi se odrazili na Premier ligu nego na bilo koju drugu ligu na svijetu.
Često se sugerira kako su ugovori o prodaji televizijskih prava ono što čini Premier ligu 'najvećom ligom na svijetu'. Taj novac je omogućio klubovima da privuku neke od najvećih talenata na svijetu, što je onda dovelo do želje većine ljudi da te talente prate uživo kroz sezonu. Zbog pretjeranih i stalno rastućih cijena ulaznica za stadione, jedina izvediva opcija za 'obične' ljubitelje nogometa jeste platiti pretplatu istim tim televizijskim kućama, podržavajući na taj način ovu cikličnu farsu u kojoj nogomet više ne pripada navijačima nego dioničarima, članovima uprava i onima sa debelim novčanicima. Bez tih ogromnih televizijskih novaca, dakle, sve ovo ne bi bilo izvedivo financijski. Ne u Premier ligi. Ali ne treba gledati dalje od Bundeslige da se shvati kako veliki prihodi mogu biti ostvareni i bez punjenja ionako punih džepova vlasnicima televizijskih kompanija.
Prema istom Deloitteovom izvješću za sezonu 2009./2010., Bundesliga je najprofitabilnija liga na svijetu, generirajući ukupnu zaradu od 138 milijuna eura, dok je Premier liga zaradila 101 milijun eura. Ovo je još impresivnije kada se zna da od televizijskih prava Bundesliga uprihodi 594 milijuna eura, a Premier liga gotovo dvije milijarde. Odakle onda taj veliki profit dolazi? Kako liga može biti konkurentna bez tolike ovisnosti o televizijskim kućama?
Prvi i najvažniji aspekt su troškovi za plaće. Astronomske plaće su činjenica u nogometu već dugi niz godina, pa ne ulazeći u raspravu o tome da li je moralno da jedan nogometaš za tjedan dana zaradi više nego prosječan djelatnik u svom radnom vijeku, ta činjenica ostaje. Držat ćemo se i dalje brojki iz istog izvještaja, koji kaže da premierligaški klubovi u prosjeku na plaće potroše 62% svojih prihoda, dok je u Njemačkoj ta brojka nešto manja i iznosi 54%, odnosno najmanje od velikih europskih liga. U usporedbi sa Francuskom (71%) i Italijom, gdje je taj iznos ogromnih 81%, Njemačka i Engleska su ovdje u relativno povoljnoj poziciji. I doista, i talijanska Serie A i francuska Ligue One su u istoj sezoni ubilježile rekordne gubitke. Španjolsku je ligu u isto vrijeme teško uspoređivati sa ostalima u ovim kalkulacijama, jer je ona jasno podijeljena na Real i Barcelonu s jedne strane, te ostatak klubova koji posluju po potpuno drugačijim pravilima od ova dva velikana, s druge strane.
Maknemo li se od profita kompletnih liga i krenemo u analizu pojedinih klubova, struktura njemačkog nogometa još uvijek omogućava veću orijentaciju prema navijačima. Svi njemački klubovi rade prema takozvanom 50% 1 pravilu, prema kojem svaki klub mora sa 50% plus jednom dionicom biti u vlasništvu članova kluba, te neki pojedinac ili korporacija ne mogu biti većinski vlasnik. (Iznimka od ovog pravila su, zbog povijesnih razloga i povezanosti sa tvrtkama koje su ih osnovale, Wolfsburg /Volkswagen/ i Bayer Leverkusen /Bayer/)
Ti članovi plaćaju godišnju članarinu klubu, što im omogućuje neke privilegije, poput povoljnije kupovine klupskih suvenira i opreme, ali prije svega daje im mogućnost izravnog sudjelovanja u upravljanju klubom. Svaki član kluba tako ima svoj mali dio unutar ovog sustava, a jedna dionica predstavlja i jedan glas prilikom izbora vodstva kluba ili donošenja nekih važnih odluka. Svaki član uprave je izabran od strane članova kluba i kao takav radi kao izradni predstavnik navijača kluba. Ovaj idealistički model su usvojili neki engleski klubovi, poput AFC Wimbledona, FC United od Manchestera i FC Chestera, ali to su prije svega klubovi osnovani zbog nesuglasica sa vlasnicima 'originalnih' klubova i koji egzistiraju tek kao simbol bez pravih ambicija.
Kada bi se takav model uveo u Engleskoj, ne bi na čelu klubova bili ruskih milijardera, naftnih tajkuna ili američkih bogataša, i nijedan klub ne bi mogao služiti kao igračka nekom beskrupuloznom biznismenu, koji bi je odbacio kada mu dosadi (slučaj Portsmouth, na primjer). Također, sav profit bi ostajao u klubu i koristio se za budući njegov napredak, umjesto da se koristi za otplaćivanje dugova vlasnikovih drugih manje uspješnih poslova (slučaj Manchester United).
Ovo je jedan od razloga zbog kojih je Bundesliga postala jedna od najneizvjesnijih i najkonkurentnijih liga u Europi. Od 2004. godine do danas, naslov prvaka Njemačke su osvajali Werder, Bayern (4 puta), Stuttgart, Wolfsburg i Borussia Dortmund. Dok je Bayern i dalje financijski nadmoćan, razlika je značajno smanjena, posebno u usporedbi sa Engleskom, gdje se za naslov prvaka posljednjih desetak godina mogu boriti najviše dva ili tri kluba.
Zauzvrat, ta neizvjesnost je dovela do povećanja broja navijača na tribinama i povećanju interesa za samu ligu. Kao što je nekadašnji njemački izbornik Sepp Herberger jednom rekao: "Znate li zašto ljudi idu na stadion? Zato što ne znaju kako će utakmica završiti." Ovo je jednako istinito danas kao i nekada, a u vrijeme kada je ponegdje nogomet postao tako predvidljiv, pravo je osvježenje vidjeti da se takozvani manji klubovi mogu natjecati sa onim najvećim u svojoj zemlji. Prosječna posjeta bundesligaških utakmicama u sezoni 2009./2010. je bila 42.700 gledatelja, najveća u Europi. Usporedimo li to sa 35.400 u Premier ligi ili 28.399 u La Ligi, jasno je da Njemci tu nešto rade kako treba.
Njemačka Bundesliga je živi dokaz da ne trebate navijačima naplaćivati smiješno visoke cijene ulaznica i TV pretplate kako biste ostvarili veliku dobit. Činjenica je da se ulaznica za 'Žuti zid' u Dortmundu, najveću tribinu u Europi koja prima 26.000 ljudi, može kupiti za samo 15 eura. Postoje različite zone na tribini za one navijače koji žele stajati i navijati i za one koji žele jednostavno sjediti i gledati utakmicu. Njemački nogomet svakako još uvijek želi dati na važnosti navijačima i zbog toga biva nagrađen.
Naravno, kao i sve, niti ovaj model nije savršen i mogu mu se naći zamjerke i nedostaci, ali kada se usporedi sa engleskim, koji je okrenut komercijali i novcu, koji se koristi kao marketinški alat i mjenjačnicu novca za bogate, u kojem su navijači samo obični kupci, čini se kao skoro savršen. Puno je lekcija koje se mogu naučiti iz Bundeslige, kao ekonomski učinkovitog, okrenutog navijačima, nogometa kakav bi on vjerojatno trebao biti.
Ako je ikada jedna europska nacija mogla pružiti pravi model učinkovitosti, to je onda Njemačka. Čini se sve više kako je takav slučaj i u nogometu - Bundesliga je danas najgledanija liga na svijetu, a Njemci toliko stvari čine na pravi način da se postavlja pitanje postoji li u nogometu savršen plan koji treba slijediti ili je već prekasno.
Nećemo otkriti toplu vodu ako kažemo da je nogomet danas prije svega veliki biznis. Samo u sezoni 2009./2010. engleske Premier lige prema podacima Deloittea prihodi su bili preko 2,5 milijarde eura. To je astronomska cifra, veća nego u slučaju bilo koje druge lige na svijetu. Međutim, tu postoji i jedan veliki problem. Dok prihodi nastavljaju rasti linearno iz godine u godinu, rashodi na plaće igrača rastu puno većom brzinom. Jednostavna ekonomija reći će kako to nije održiv plan za budućnost. Dodamo li tome da su približno tri četvrtine svih prihoda u Premier ligi rezultat prodaje televizijskih prava, zvono za alarm počinje se oglašavati. Jednostavno rečeno, Premier liga se previše oslanja na medijske kuće poput Sky Sporta i njihovi eventualni problemi više bi se odrazili na Premier ligu nego na bilo koju drugu ligu na svijetu.
Često se sugerira kako su ugovori o prodaji televizijskih prava ono što čini Premier ligu 'najvećom ligom na svijetu'. Taj novac je omogućio klubovima da privuku neke od najvećih talenata na svijetu, što je onda dovelo do želje većine ljudi da te talente prate uživo kroz sezonu. Zbog pretjeranih i stalno rastućih cijena ulaznica za stadione, jedina izvediva opcija za 'obične' ljubitelje nogometa jeste platiti pretplatu istim tim televizijskim kućama, podržavajući na taj način ovu cikličnu farsu u kojoj nogomet više ne pripada navijačima nego dioničarima, članovima uprava i onima sa debelim novčanicima. Bez tih ogromnih televizijskih novaca, dakle, sve ovo ne bi bilo izvedivo financijski. Ne u Premier ligi. Ali ne treba gledati dalje od Bundeslige da se shvati kako veliki prihodi mogu biti ostvareni i bez punjenja ionako punih džepova vlasnicima televizijskih kompanija.
Prema istom Deloitteovom izvješću za sezonu 2009./2010., Bundesliga je najprofitabilnija liga na svijetu, generirajući ukupnu zaradu od 138 milijuna eura, dok je Premier liga zaradila 101 milijun eura. Ovo je još impresivnije kada se zna da od televizijskih prava Bundesliga uprihodi 594 milijuna eura, a Premier liga gotovo dvije milijarde. Odakle onda taj veliki profit dolazi? Kako liga može biti konkurentna bez tolike ovisnosti o televizijskim kućama?
Prvi i najvažniji aspekt su troškovi za plaće. Astronomske plaće su činjenica u nogometu već dugi niz godina, pa ne ulazeći u raspravu o tome da li je moralno da jedan nogometaš za tjedan dana zaradi više nego prosječan djelatnik u svom radnom vijeku, ta činjenica ostaje. Držat ćemo se i dalje brojki iz istog izvještaja, koji kaže da premierligaški klubovi u prosjeku na plaće potroše 62% svojih prihoda, dok je u Njemačkoj ta brojka nešto manja i iznosi 54%, odnosno najmanje od velikih europskih liga. U usporedbi sa Francuskom (71%) i Italijom, gdje je taj iznos ogromnih 81%, Njemačka i Engleska su ovdje u relativno povoljnoj poziciji. I doista, i talijanska Serie A i francuska Ligue One su u istoj sezoni ubilježile rekordne gubitke. Španjolsku je ligu u isto vrijeme teško uspoređivati sa ostalima u ovim kalkulacijama, jer je ona jasno podijeljena na Real i Barcelonu s jedne strane, te ostatak klubova koji posluju po potpuno drugačijim pravilima od ova dva velikana, s druge strane.
Maknemo li se od profita kompletnih liga i krenemo u analizu pojedinih klubova, struktura njemačkog nogometa još uvijek omogućava veću orijentaciju prema navijačima. Svi njemački klubovi rade prema takozvanom 50% 1 pravilu, prema kojem svaki klub mora sa 50% plus jednom dionicom biti u vlasništvu članova kluba, te neki pojedinac ili korporacija ne mogu biti većinski vlasnik. (Iznimka od ovog pravila su, zbog povijesnih razloga i povezanosti sa tvrtkama koje su ih osnovale, Wolfsburg /Volkswagen/ i Bayer Leverkusen /Bayer/)
Ti članovi plaćaju godišnju članarinu klubu, što im omogućuje neke privilegije, poput povoljnije kupovine klupskih suvenira i opreme, ali prije svega daje im mogućnost izravnog sudjelovanja u upravljanju klubom. Svaki član kluba tako ima svoj mali dio unutar ovog sustava, a jedna dionica predstavlja i jedan glas prilikom izbora vodstva kluba ili donošenja nekih važnih odluka. Svaki član uprave je izabran od strane članova kluba i kao takav radi kao izradni predstavnik navijača kluba. Ovaj idealistički model su usvojili neki engleski klubovi, poput AFC Wimbledona, FC United od Manchestera i FC Chestera, ali to su prije svega klubovi osnovani zbog nesuglasica sa vlasnicima 'originalnih' klubova i koji egzistiraju tek kao simbol bez pravih ambicija.
Kada bi se takav model uveo u Engleskoj, ne bi na čelu klubova bili ruskih milijardera, naftnih tajkuna ili američkih bogataša, i nijedan klub ne bi mogao služiti kao igračka nekom beskrupuloznom biznismenu, koji bi je odbacio kada mu dosadi (slučaj Portsmouth, na primjer). Također, sav profit bi ostajao u klubu i koristio se za budući njegov napredak, umjesto da se koristi za otplaćivanje dugova vlasnikovih drugih manje uspješnih poslova (slučaj Manchester United).
Ovo je jedan od razloga zbog kojih je Bundesliga postala jedna od najneizvjesnijih i najkonkurentnijih liga u Europi. Od 2004. godine do danas, naslov prvaka Njemačke su osvajali Werder, Bayern (4 puta), Stuttgart, Wolfsburg i Borussia Dortmund. Dok je Bayern i dalje financijski nadmoćan, razlika je značajno smanjena, posebno u usporedbi sa Engleskom, gdje se za naslov prvaka posljednjih desetak godina mogu boriti najviše dva ili tri kluba.
Zauzvrat, ta neizvjesnost je dovela do povećanja broja navijača na tribinama i povećanju interesa za samu ligu. Kao što je nekadašnji njemački izbornik Sepp Herberger jednom rekao: "Znate li zašto ljudi idu na stadion? Zato što ne znaju kako će utakmica završiti." Ovo je jednako istinito danas kao i nekada, a u vrijeme kada je ponegdje nogomet postao tako predvidljiv, pravo je osvježenje vidjeti da se takozvani manji klubovi mogu natjecati sa onim najvećim u svojoj zemlji. Prosječna posjeta bundesligaških utakmicama u sezoni 2009./2010. je bila 42.700 gledatelja, najveća u Europi. Usporedimo li to sa 35.400 u Premier ligi ili 28.399 u La Ligi, jasno je da Njemci tu nešto rade kako treba.
Njemačka Bundesliga je živi dokaz da ne trebate navijačima naplaćivati smiješno visoke cijene ulaznica i TV pretplate kako biste ostvarili veliku dobit. Činjenica je da se ulaznica za 'Žuti zid' u Dortmundu, najveću tribinu u Europi koja prima 26.000 ljudi, može kupiti za samo 15 eura. Postoje različite zone na tribini za one navijače koji žele stajati i navijati i za one koji žele jednostavno sjediti i gledati utakmicu. Njemački nogomet svakako još uvijek želi dati na važnosti navijačima i zbog toga biva nagrađen.
Naravno, kao i sve, niti ovaj model nije savršen i mogu mu se naći zamjerke i nedostaci, ali kada se usporedi sa engleskim, koji je okrenut komercijali i novcu, koji se koristi kao marketinški alat i mjenjačnicu novca za bogate, u kojem su navijači samo obični kupci, čini se kao skoro savršen. Puno je lekcija koje se mogu naučiti iz Bundeslige, kao ekonomski učinkovitog, okrenutog navijačima, nogometa kakav bi on vjerojatno trebao biti.
Ma koliko god Serija A bila manje kvalitetnija, meni ce da bude vise privlacna isto kao i Nemacka ponajvise zbog njihovih vlasnika klubova koji nisu iz inostranstva.Kada sam pocinjao da gledam pre deset godina PL nikad ne bih rekao da ce Liverpul i Arsenal da zamene plasticni klubovi Siti i Celzi i ovaj prvi pomenuti dvojac su izbacili iz prvog plana i ono sto najvise boli je da uzimaju njihove najbolje igrace.Ubija draz za gledanjem PL.Na Celzi sam se navikao, ali pojavom Sitija sve je krenulo nagore.
Sto se tice ostalog sta ja mislim, pise u tekstu.
Comment