Vesti, opste F1 i autosport diskusije

[MarkoNFL]

Jedini vozač sa ovih prostora koji je imao više nego realnu priliku da vozi u ludom cirkusu F1 je bio Miloš Pavlović.

Imao je dobre rezultate u mlađim kategorijama i bio očigledan talenat. Ipak, trebalo je neko da stoji iza njega.

Posle 5. oktobra smo kao na kratko postali "miljenici" Zapada i uslov je bio da se uplati 1 mil. $ što je čista simbolika.

On je tada 2002. došao, imao i sastanak sa Đinđićem, sve ispraćeno i medijski.
Da mu se uplati tih 1 mil kotizacije, ne bi bio test vozač već u 2. više ekipa, mislim da ih je bilo dve stavile i mali grb SRJ.

Đinđić se tada razmišljao... delovalo mu je da će loše da prođe "u narodu" da se dalo 1 mil za F1. I ništa...

Pomislim nekad šta bi bilo da se to uradilo, ne samo vezano za Pavlovića, već i za otvaranje vrata možda nekim drugim vozačima sa ovih prostora, auto sportu, itd...

[Vanja #66]

Bilo je prilike za Pavlovića i posle toga, ali je njegov otac zatezao. Bar je tako pre neku godinu preneo tadašnji Milošev menadžer, Mladen Jergović.

[Alan]

Taj Jergovic slaze cim zine.

[Vanja #66]

http://www.sportklub.info/forum/show...l=1#post909804

Najprije sam još 2007. dobio telefonski poziv od Milivoja Pavlovića, beogradskog bivšeg poduzetnika koji je početkom devedesetih, nakon otvorenog i hrabrog neslaganja s režimom Slobodana Miloševića, i nakon maltretiranja od strane srpskih vlasti, otišao iz Beograda i u Italiju sa sobom poveo cijelu obitelj – suprugu (rođenu u hrvatskoj Slavoniji) i dvoje djece.

Jedan od njih bio je Miloš, tada već etablirani kartingaš s pozamašnim pedigreom, unatoč mlađahnoj dobi. (Rođen je 1982.)

Miloš je do našeg susreta 2007. osvojio puno toga: bio je u kartingu 1993. prvak Italije, potom iduće godine drugi u Europi i treći na svijetu u klasi 100 Junior. 1996. bio je pobjednik Svjetskog karting kupa u japanskoj Suzuki, u utrci u kojoj je treći bio… Jenson Button. 1998. krenuo je s pravim automobilističkim utrkama, u britanskoj Formuli Vauxhall. Dvije godine kasnije prešao je u vrlo jaku i cijenjenu britansku Formulu 3, i osvojio 11. mjesto u prvenstvu te godine. 2002. bio je talijanski prvak u Formuli 3 i time stekao natjecateljsku Super-licencu. Iduće sezone već je bio u Nissanovoj Svjetskoj Light seriji i tu je osvojio treće mjesto na kraju sezone. 2004. postao je prvak u toj, tada vrlo jakoj, seriji – nakon čak sedam pobjeda i osam pole positiona. U ovoj fazi karijere, nakon slabo objašnjivog povlačenja jednog od Miloševih jakih sponzora, novac je počeo biti ozbiljan problem, no politička klima se u Srbiji pomalo normalizirala, pa su uskočili jaki državni sponzori koji su Milošu omogućili karijeru u prestižnoj Svjetskoj Renault seriji u iduće tri sezone. Najbolja mu je bila ona posljednja, 2007., kada je dva puta na stazi prestigao i pobijedio u utrci ni manje ni više nego Sebastiana Vettela (koji je kasnije te godine otišao izravno u Formulu 1).

U toj su me, dakle, sezoni Pavlovići prvi put kontaktirali. Inicijalni sastanak s ocem Milivojem dogodio se na neutralnom terenu, u tršćanskom dvorcu Miramare. Želja dvojice Pavlovića bila je nagovoriti me da pomognem Milošu doći do Formule 1. Smatrali su da je on sada (u 25. godini) već dovoljno dobar i iskusan za veliki skok, i nadali su se da bih im ja, sa svojim poznanstvima na svim razinama Formule 1, mogao u tome pomoći.

Nekoliko dana nakon tog prvog razgovora Miloš je došao na upoznavanje k meni u Pulu, i ostao dva dana. Učinilo mi se da postoje ozbiljno dobre osnove za suradnju: Miloš se pokazao vrlo smirenim i inteligentnim mladim čovjekom koji točno zna koliko vrijedi i što hoće. Nas dvojica smo se odmah sjajno razumjeli i dogovorili osnove suradnje. Potom je uslijedila faza potpisivanja menadžerskog ugovora, i tu su se počele dešavati prve naznake problema: otac Milivoje bio je težak pregovarač, i tek nakon dugih natezanja – i ustupaka, napravljenih meni na štetu i sključivo zbog želje da ne zapinjemo na onom što sam vidio kao usputnu administraciju – uspjeli smo nekako sklepati taj ugovor.

Za svo vrijeme radio sam na traženju mogućnosti za razgovor s nekom od F1 ekipa. U srpnju te 2007. otvorila nam se sjajna mogućnost: pozvani smo na preliminarni razgovor u Williams! Naravno, nije se tu baš sve otvorilo samo od sebe: ključnu ulogu odigrao je moj prijatelj Peter Windsor, nekadašnji menadžer ekipe Williams (u vrijeme Mansellove vladavine tamo) koji je jako dobar osobni prijatelj sa Sir Frankom.

Nakon nekoliko dana Miloš i ja otišli smo u Grove. Sve je prošlo sjajno: bili su prisutni Adam Parr, tada izvršni direktor Williamsa i Sam Michael, tehnički direktor, uz Jonathana Williamsa, sina starog Williamsa koji je tu bio i u ime ekipe u seriji GP2, iSporta. Naime, ideja je bila da Miloš postane rezervni, treći vozač Williamsa, i da istovremeno vozi u seriji GP2 za iSport koji je tada bio nešto kao juniorska ekipa Williamsa. Svi dogovori protekli su dobro, osim onog s Michaelom koji se pokazao mrzovoljno rezerviranim i hladnim, i koji je Milošu postavio desetak staccato pitanja, nešto promrmljao i otišao.

No, najvažnije se dogodilo potom: u sobu za sastanke ušao je glavom Frank Williams i ostao s nama razgovarati više od sat vremena. Osobno sam, naravno, poznavao Franka još iz mojih F1 dana, ali i opet me iznova iznenadila njegova srdačnost i voljnost da Miloša nekako uklopi u Williamsov program, ponajprije kroz njihov novoustanovljeni program za mlade vozače.

Vrlo brzo dogovorili smo detalje (bilo je potrebno oko milijun i pol eura za cijeli paket), Williams je Milošu otvoreno rekao da mu se dopada njegov metodičan, promišljen pristup, i potom nam je Parr pokazao cijelu Williamsovu F1 bazu. Vratili smo se kući, u Italiju i Hrvatsku, blizu sedmog neba.

Pavlovići su, uz pomoć svojih dotadašnjih sponzora, trebali osigurati novac, a ja sam se trebao brinuti za sve organizacijske detalje – koji su uključivali i organiziranje Miloševog puta u portugalski Estoril te jeseni na Williamsov F1 test.

Miloš se sa svime slagao, no onda je probleme počeo praviti njegov otac koji je zahtijevao čvrste garancije da će njegov sin, nakon uloge rezervnog vozača u 2008., imati sigurno mjesto vozača utrka godinu dana kasnije. Naravno, niti ja niti Williams nismo takve garancije mogli dati. U Formuli 1 stvari skoro nikada ne funkcioniraju na taj način – nego puno više korak po korak. Pokušao sam uvjeriti starijeg Pavlovića da će Miloš sam sebi osigurati dobru poziciju marljivim radom i suradnjom s Williamsovim inženjerima. Nisam naišao na razumijevanje.

U međuvremenu sam, u kolovozu, otišao s Milošem na njegovu utrku u Svjetskoj Renault seriji na stazi Spa-Francorchamps. Do tog trenutka Miloš je bio već iskusan vozač u toj seriji, s nizom zapaženih rezultata, ali do tada još bez pobjede u utrci. Kao i svi vozači na svijetu, i Miloš se potiho žalio na svoj status unutar ekipe Draco, za koju je vozio i ultra-bogati Španjolac Alvaro Barba, čiju je karijeru plaćao ambiciozni otac. Miloš je bio uvjeren da mu ekipa daje slabije motore nego Barbi, pa sam, prije utrke u nedjelju, sjeo u motorhome ekipe i proveo dva sata u razgovoru s vlasnicima ekipe, Sandrom Morinijem i njegovom suprugom Nadijom. I njih sam, naime, jako dobro poznavao, budući da su u ˝moje˝ vrijeme vodili istu Draco ekipu, ali tada u Formuli 3000…

Bazično, zamolio sam Sandra da za utrku promijene motor za Miloševom bolidu, i onda sam još malo poradio na ˝mojem˝ vozaču prije same utrke. Rezultat? Prva Miloševa pobjeda u jednoj utrci Svjetske Renault serije, i to na najprestižnijoj stazi sezone. Do kraja godine Pavlović je pobijedio još i u Estorilu, i na koncu dohvatio treće mjesto u ukupnom poretku. Sjajan uspjeh, sigurno najveći ikada jednog vozača s ovih prostora.

Tada, u tim danima, bio sam uvjeren da je samo nebo granica. Tjedni su, međutim, prolazili, test u Estorilu se bližio, telefonski pozivi Adama Parra iz Williamsa bili su sve češći, no novac kojeg su Pavlovići tvrdili da je osiguran nije se materijalizirao, navodno radi toga jer Williams nije mogao garantirati ono što je otac Pavlović tražio. Na moje golemo razočarenje, svi rokovi su prošli – i Willams je po kratkom postupku otpisao Miloša Pavlovića iz svoje orbite interesa.

Tada sam čvrsto odlučio da s Pavlovićima više nemam nikakvog posla. Moje uvjerenje i dalje je bilo (a i danas je) da je Miloš jedan od najnadarenijih vozača koje sam ikada gledao u živo (a nisam ih vidio malo…), ali i da je pretjerano ovisan o vlastitom ocu u njegovim procjenama vođenja karijere.

Dvije godine kasnije – 2009. – bio sam već u drugom velikom projektu, onom oko nove F1 ekipe USF1. U ljeti te godine došao je poziv od Pavlovića starijeg. Raspitivao se kako bi došao do Petera Windsora koji je, kako je Pavlović čuo, osnivao novu F1 ekipu. Rekao sam mu da sam i ja dio te ekipe, i počela je priča oko mogućnosti da Miloš vozi za nas. Peter nije imao ništa protiv te mogućnosti – znao je, naravno, za Milošev trkaći pedigre i, pod uslovom da on može ekipi donijeti i nešto novca, postojale su osnove za suradnju.

U jesen te godine otputovao sam u Beograd i, s Milošem, bio na sastanku s tadašnjim potpredsjednikom i ministrom u vladi Srbije. Vlada je, naime, odlučila od Miloša napraviti veliki sportski projekt i financirati njegovu F1 karijeru s oko pet milijuna eura. Bilo je to otprilike dovoljno za ono što je ekipa USF1 tražila kao doprinos svojih vozača, pa se činilo da bi od cijelog posla nešto moglo i ispasti, pogotov onakon što su za USF1 otpale neke druge vozačke opcije. Svjetska ekonomska recesija upravo je, naime, počela pokazivati svoje oštre zube.

U prvim danima veljače 2010. Pavlović je potpisao punovažeći ugovor F1 vozača s ekipom USF1. U ime ekipe ja sam putovao u Italiju i vrlo uzbuđeni Miloš je potpisao ugovor u restoranu tršćanskog aerodroma Ronchi. Tom prilikom, nekim čudom, otac Milivoje nije bio prisutan, niti je bilo bilo kakvih problema s prihvaćanjem svih klauzula ugovora od nekih četrdesetak stranica.

Bilo je, međutim, problema s isplatom novca. Jednostavno, to se nije dogodilo u vrijeme kad je ekipi USF1 bilo ključno potrebna financijska injekcija, tik pred završetkom konstrukcije prvih bolida u bazi u Charlotteu (Sjeverna Karolina). Situacija je bila čak toliko kritična da sam osobno pronašao avans za Miloša od 300 tisuća eura, preko osobnih poznanstava u jednoj švicarskoj firmi izravno povezanoj s jednom F1 ekipom, i – nakon osobne garancije Petera Windsora – taj je novac isplaćen na račun ekipe USF1, i iskorišten za plaće personalu u tvornici te veljače 2010.

I, dalje se nije dogodilo ništa. Novac iz Beograda nije nikada stigao. Nikad nisam saznao zbog čega – da li opet zbog pretjerane podozrivosti Pavlovića ili zbog nekih drugih razloga. Epilog je bio tužan za sve: Milošu je propao ulazak u Formulu 1, a ekipu USF1 ˝zavrnuli˝ su i argentinski sponzori drugog vozača, Jose Marija Lopeza, pa je cijeli projekt zatvoren neposredno prije početka sezone 2010.

U posljednji trenutak pokušao sam nešto spasiti za Miloša, i hitno sam odletio u München na kratki sastanak s tadašnjim bossom ekipe Hispania (kasnije HRT) Colinom Kollesom. On je bio spreman ponuditi – za nešto manje od dva milijuna eura – mjesto rezervnog vozača u ekipi Milošu, s time što je garantirao (ugovorom) da će od Silverstonea na dalje (otprilike polovicom sezone) to postati mjesto vozača utrka, budući da Indijac Karum Chandhok nije imao dovoljno novca za cijelu sezonu. Kolles mi je isprintao ugovor i odnio sam ga Pavlovićima na uvid. Moje mišljenje bilo je da je i to dobra prilika: iz potpuno identične situacije Bruno Senna kasnije je dobio mnogo bolje mogućnosti u Formuli 1. A Miloš je, uvjeravam vas, znatno bolji vozač od Senne, s kojim bi se izravno mjerio u drugoj polovici te 2010.

Međutim, otac Pavlović nije bio zadovoljan ponuđenim ugovorom (premda je bio identičan onom kakvog je s Kollesom ranije bio potpisao Bruno Senna – osobno sam to vidio), i od svega još jednom – ništa. Nakon toga prekinuo sam suradnju s Pavlovićima. U toj priči izgubio sam jako puno novca i energije – treba li reći da mi nikada nisu nadoknađeni troškovi oko angažiranja za Miloša, u nekoliko navrata? Trebam li reći da novac kojeg sam za Miloša i ekipu USF1 pronašao u Švicarskoj nikada nije vraćen? Trebam li reći da je nakon te epizode umrlo i moje veliko prijateljstvo s Peterom Windsorom?

[MarkoNFL]

Verujem da je ovo 100% bilo ovako. To smo tako mi... Obeća se i potpiše se ne za 1 mil, već za 100, ali pare nikad ne stignu.

Ne mislim da je ovaj menadžer neka dobra vila, naprotiv. Hteo je i on svoj udeo. Pa menadžer mu je i pripada mu. Ali...

Najgore mi je što je rekao da je Pavlović po njegovom mišljenju najtalentovaniji vozač koga je ikad video, a jasno video ih poprilično. A najbolji sa ovih prostora bez priče ikada.

[Alan]

Sta dokazuje taj clanak sa bivseg Jergovicevog sajta?

[Vanja #66]

Ne dokazuje ništa, pošto je Marko pokrenuo priču hteo sam da uključim to što je Jergović napisao tad. To je Jergovićeva reč, da li je to sve tačno ili ne - ne znam. Nemam razloga da sumnjam.

[Alan]

Citao sam njegov clanak u kom kaze da salje SMS poruke reditelju trke da ponovo pusti neki kadar a ovaj to uvazi, tako da ozbiljno sumnjam u njegove reci. A ni hronolski se ne slaze sa Markovim saznanjima, Marko pomonje 2002 a Jergovic 2007.

[Vanja #66]

Koliko ja znam, do 2007. nije bilo pokušaja da upadne u F1 jer je bio mlad i nije imao super licencu do samog kraja sezone 2002. Šta je bilo 2002. ne znam, moguće da se i Zoki Stefanović tad bavio Pavlovićem.

[MarkoNFL]

Svojevremeno ste bili na korak do ulaska u Formulu 1, ali su neki, pre svega finansijski momenti uticali da se to ne dogodi. Koliko je F1 zaista teško dostižan?
- Da, tačno je da sam imao dva predugovora za moje učešće u Formuli 1. Prvi na kraju 2002. godine i drugi na kraju 2007. godine. Ovi predugovori nisu postali i zvanični, zato što u oba slučaja odgovorne osobe za obezbeđenje finansijske podrške nisu ispunili obećano. Sa velikom skromnošću, mislim da sam trenutno, a i u dogledno vreme, još uvek jedini iz naše zemlje koji bi mogao da vozi F1. Možete da proverite moj status u Svetskoj Atomobilskoj Federaciji (FIA).

https://www.srbijadanas.com/clanak/m...ula-27-08-2014

Ko, šta... To je sve nebitno...

Imali smo vozača za F1, koji je ostao pred vratima F1.

[Vanja #66]

E to za 2002/3 nisam znao, hvala

[Alan]

Rikardo verovatno ostaje u RB

https://www.motorsport.com/f1/news/r...close-1052724/

[Vanja #66]

Pa kako se stvari razvijaju, možda je i najbolje da ostane tu. Ferrariju je navodno mnogo tražio, Mečka nije ni nudila ozbiljnu ponudu. McL je trenutno loš izbor, a Renault nema tih para da daje za vozače još uvek.

[Alan]

Sa jedne strane jeste sa druge bojim se da ce proci kao Veber.

[MarkoNFL]

Mercedes je rekao da nema reči, ni price o Botasu. Extra zadovoljni.

Kako i ne bi bili. Radi čovek sve što mu se kaže.