Ne znam kako je danas, ali nekada, ne mnogo ranije, bilo je džentlmena koji su, kad im se da prilika da svoju žrtvu išibaju, osjećali neko zadovoljstvo koje podsjeća na markiza De Sada. Mislim da u tom osjećanju ima nešto od čega srce tih džentlmena premire i slatko i bolno u isti mah. Ima ljudi žednih krvi, kao tigrovi. Ko je samo jednom osjetio tu moć, tu neograničenu vlast nad tijelom, krvlju i nad duhom čovjeka stvorenog isto kao što je i on sa, nad bratom, bližnjim svojim po Hristovom zakonu, ko je osjetio moć i potpunu mogućnost da drugo biće, stvoreno po Božjem liku, ponizi najgorim i najvećim poniženjem - taj nekako i nehotice postaje nemoćan u svojim osjećajima. Tiranija, mučenje, to je navada, ona ima sposobnost razvijanja i razvija se naposlijetku u bolest. Nalazim da navika može i najboljeg čovjeka pretvoriti u grubu i tupu životinju. Krv i moć opijaju čovjeka, on ogrubi, pokvari se, najnenormalnije pojave pristupačne su njegovom razumu i osjećanju i naposlijetku su mu sladost. U tiraninu se izgubi čovjek i građanin, zauvijek, i on gotovo nikada ne može da se vrati na ljudsko dostojanstvo, da se pokaje i preporodi. Primjer mogućnosti takve samovolje zarazno utiče i na cijelo društvo, takva moć zavodljiva je. Društvo koje takvu pojavu prima ravnodušno i samo je već u svojoj osnovi zaraženo. Jednom riječi, pravo tjelesnog kažnjavanja, dato jednome nad drugim, jeste jedna od društvenih rana, jeste jedno od najjačih sredstava da se u društvu uništi svaki zametak, svaki ogled građanske svijesti i jeste jak osnov za neizbježno i nesavladano propadanje društva.
Zapisi iz mrtvog doma
Comment